Tekstovi s ključnom riječi: LGBTIQ

Meksiko ima najglamuroznije profesionalne hrvače

Publika i hrvači u Meksiku, unatoč (naizgled) homoerotskoj prirodi sporta, ne poznaju homofobiju! Upoznajte Los exóticos - gay, camp subkulturu meksičke zajednice profesionalnih hrvača Lucha Libre.

Los exóticos dečki, iako vole napadni make up i šljokice, jednako su ozbiljni u sportu kao i drugi hrvači. Ponose se svojim radom kojim prelaze granice, konfrontiraju mačističku kulturu, promiču feminizam i osnažuju mlade u Meksiku. Oduševljeno ih prate navijači, straight i gay.

Prva španjolska gej političarka pozvala kolege/ice da se outaju

Članica španjolske Socijalističke stranke Ángeles Alvarez iprva outana španjolska gay političarka, zatražila je od ostalih članova i članica vlade da izađu iz ormara.

Álvarez, koja je držala govor na skupu održanom od strane španjolske LGBT skupine za ljudska prava i COGAM Arcópoli u čast Dana lezbijske vidljivosti, iskoristila je priliku i pozvala članove/ice vlade da ne taje svoju seksualnost, te pružila podršku mladim gay pojedincima/kama i LGBT-friendly politici:

  • u rubrici svijet

Mary Gauthier - Mercy Now (videos)

Kad mršava žena kratke kose na pozornici uzme prebirati na gitari i zapjeva o nekome tko je došao kući u sedamnaest i trideset, natočio piće i krenuo se svađati s mamom, u publici se tkogod vedro zakikoće, misleći da je riječ o još jednoj od bezbroj šaljivih country pjesama o pijanstvu.

No, u nastavku, iza refrena, nitko se više ne smije. Smrznuta pileća večera, zatim pivo, još jedan viski i još jedna usamljena noć, nalik svim ostalim usamljenim noćima. U prostoriji svi zamuknu shvaćajući da je posrijedi opis očajne svakodnevice jednog alkoholičara, čovjeka ravnodušnog za životne poraze, napuštenog i nevoljenog u tamnici svoje ovisnosti. Na drugom refrenu slušatelji samo skamenjeno zure u ženu s gitarom i kada ona na koncu zaključi: “Ja znam što sam ja/Ali nije me briga za to”, njezina beznadna tuga pregazi ih kao brzi vlak.

Mary Gauthier, pedesetogodišnja pjevačica iz Thibodauxa u Louisiani, savršeno zna o čemu je pjesma “I Drink”. Više od pola života ona je bila pijana ili drogirana.

Prestala je tek početkom devedesetih, nakon što ju je policija tko zna koji put uhvatila razvaljenu za volanom, ali ni danas nema iluzija o svom izlječenju.

“Dvadeset godina sam čista, ali, znate, dovoljno je jedno jedino piće da ponovno budem ona stara. Ja ću čitav svoj život biti alkoholičarka”, ispovjedila se u jednom nedavnom intervjuu, otvoreno i bez skanjivanja, upravo kao što to čini i u svojim lijepim i bolnim pjesmama u kojima se gotovo terapeutski obračunava sa svojim unutarnjim demonima. A bilo je ih u njezinu životu do tridesete za ne povjerovati, demona za čitav jedan japanski film strave.

Prije nego je krenula na liječenje i u Bostonu otvorila restoran s južnjačkom, Cajun hranom, iza nje je bilo čitavo desetljeće i po potucanja po društvenom rubu, u barovima i jeftinim motelima, zatvorskim ćelijama i sumornim sobama klinika za odvikavanje. Kada se napokon sredila i počela živjeti svakodnevnim građanskim životom, u trideset petoj napisala je svoju prvu pjesmu.

Yes, We Are (Poljska, Njemačka, 2011)

Ideju za film Yes, We Are / Da, jesmo! koji otvara današnje projekcije u kinu Grič u 17 sati Magda Wystub dobila je 2006. godine, kada je u Berlinu organizirala informativnu večer o LGBT paradama ponosa u Varšavi 2004. i 2005. godine. Gay aktivist iz Varšave kojega je pozvala da ispriča nešto o tim događajima govorio je samo o gay muškarcima, te ustvrdio da „u Poljskoj nema lezbijki.“

"To je duboko uzrujalo većinu publike, a ja sam požalila što nismo pozvale ženu. No tada sam shvatila da zapravo ne poznajem niti jednu lezbijku koja živi u Poljskoj! Sve su, poput mene, u Berlinu. I tako sam se bacila na istraživanje iz kojega je nastao podulji članak, koji sam planirala proširiti u knjigu. A onda smo u ožujku 2007. godine moja kamermanka Katrina Schaffer i ja započele sa snimanjem. Posjetile smo Poljsku nekoliko puta krajem 2008. godine; nakon toga snimljeni je materijal nekoliko mjeseci ostao netaknut, uglavnom zbog nedostatka novca, vremena i slično. Film je premijerno prikazan u svibnju 2011. godine u Berlinu." sumira priču Magda, koja je rođena u Poljskoj, no već dugo živi u Njemačkoj. Kada se 1998. godine vratila u Varšavu, nakon samo godine dana vratila se ponovo u Berlin jer nije više mogla podnijeti tamošnju atmosferu. "Bila sam tužna i ljutita, narednih nekoliko godina nisam imala nikakvih kontakata s Poljskom. Na informativnoj večeri koju sam ranije spomenula upoznala sam nekoliko feministica-aktivistica koje su mi otkrile da se posljednjih godina mnogo toga promijenilo, no lezbijke i žene općenito i dalje su nevidljive u očima javnosti. Za mene je ovaj film način da javnosti poručim kako lezbijki u Poljskoj itekako ima!"

Da li je film ispunio tvoja početna očekivanja i pretpostavke?

U početku nije bilo ničega – ni scenarija, ni konkretne ideje za priču. Postojala je jedino moja potreba da snimim taj film. I tako je krenulo. Svašta mi se motalo po glavi, pa sam nastojala biti otvorena i spremna na sve. Tijekom godine i pol dana koliko je trajalo snimanje neke teme su otpale, neke koje se ispočetka nisu doimale tako bitnima dobile su na važnosti npr. ageizam. Na neki način, gotov film i meni je samoj bio iznenađenje.

Subscribe to this RSS feed