Harry Potter - fenomen koji je preživio

Kada je prije nekoliko mjeseci internet preplavila vijest o važnoj obljetnici, u čijem sadržaju se moglo pročitati ime najpoznatijeg čarobnjaka na svijetu uz neprestano ponavljanje broja dvadeset, nisam previše obraćao pažnju.

Možda iz razloga što je Harry Potter bilo ime o kojem ste mogli pročitati nešto novo doslovno svaki dan, pa vas takve vijesti nisu previše zanimale. J.K. Rowling zasigurno je opet oborila neki rekord ili je otvoren još jedan fakultetski studij koji će kroz deset godina analizirati utjecaj čarobnjačkih igračaka na dječju kreativnost. Ništa neobično za ovaj književni serijal.

  • u rubrici Kultura

Sad Girls Collective: SO LAST YEAR

“SO LAST YEAR” je izložbeno–instalativni projekt koji okuplja šest autorica pod imenom SAD GIRLS KOLEKTIV.

Martina Granić, Marina Jukić, Nina Bačun, Iva Markovac, Dora Đurkesac i Iva Korenčić u suradnji s kustosicom Irenom Tomašić osvrću se na prikaze “girl empowermenta” u popularnoj kulturi unutar Sad girl teorije i četvrtog vala feminizma.

  • u rubrici najave

Catherine Driscoll: Djevojaštvo je prostor užitka i mogućnosti jednako koliko i mjesto prinude

Kada sam svojim prijateljima i poznanicima rekla da će se ovogodišnji Vox Feminae festival baviti djevojkama, svi su bili zaintrigirani, no mnogima nije baš bilo sasvim jasno što sam pod tim točno mislila.

Informacija da su djevojke predmet znanstvenog istraživanja nije, naravno, pretjerano iznenađujuća, no mnogima je novost bila da su se još sedamdesetih godina prošlog stoljeća na presjecištu feminističke kritike i kulturalnih studija formirali tzv. djevojački studiji, interdisciplinarno polje akademskog proučavanja djevojaka i njihove kulture. Moj prvi susret s djevojačkim studijima dogodio se također u akademskom kontekstu i dugujem ga Maši Grdešić i njezinom kolegiju posvećenom žanrovima ženske popularne kulture, kao i Lani Pukanić koja se u hrvatskom kontekstu ovom temom najviše bavila.

Ipak, moj interes za djevojaštvo proizlazi ponajprije iz osobnog, iz činjenice da je ono na različite načine obilježilo i formiralo moje stavove, osjećaje i identitet(e). Upravo mi je zato neizmjerno drago da je jedna od najznačajnijih i svakako najzanimljivijih teoretičarki djevojačkih studija, Catherine Driscoll, bila gošća baš Vox Feminae festivala.

S Catherine sam se našla nakon što je festivalski kaos završio i uz kavu i kolače porazgovarala o svemu što me o djevojkama i djevojaštvu zanimalo: kako postajemo i kada prestajemo biti djevojke, kako se to uopće djevojaštvo studira, u kakvom su odnosu feministkinje i djevojke, kada su uopće djevojke feministkinje i kakve veze sa svim skupa ima Beyoncé?

~ 1. Studirati djevojke ~

Na samom početku, zanima me kako ste se uopće zainteresirali za djevojačke studije? Lako mi je pretpostaviti odakle ljubav prema djevojačkoj kulturi, no kako je ona postala vaš akademski interes?

Da, kao i kod većine osoba koje su odrastale kao djevojke, ovo je nešto što me oduvijek zanimalo. Zapravo je sam ovaj interes jedna od ključnih stvari koje određuju djevojaštvo: postavljaš vlastita očekivanja i razmišljaš o tome kakva bi ti djevojka trebala biti, koje društvene konvencije bi trebala poštivati, a koje ne. Ipak, tek sam se tijekom studija, kao što sam rekla predavanju, susrela sa Simone de Beauvoir koja je sama iščitavala različite tekstove, mahom iz područja psihologije, koji su trebali govoriti o djevojkama i problemima s kojima se one nose. Bilo mi je strašno zanimljivo da ti tekstovi zapravo uopće nisu govorili o djevojkama, već su redovito pretpostavljali da su djevojke nedostatna i nepotpuna verzija dječaka, da žele biti dječaci ili barem poput dječaka. Ispostavilo se da je situacija slična i u sociologiji, filozofiji pa čak i u kulturalnoj teoriji; djevojke su se redovito sagledavale u odnosu prema dečkima, a rijetki su se bavili iskustvom djevojaka u bivanju djevojkama, odnosno načinom na koji one same sebe razumijevaju kao djevojke.

Znatan dio teorije također je inzistirao na procesu postajanja ženom. Djevojke su funkcionirale kao svojevrstan uvod koji je sam po sebi irelevantan i koji je samo stepenica do nečeg važnog i zanimljivog. Ja jednostavno nisam smatrala da je ovo istinito ili dostatno. Odrasla sam okružena sestrama, tetkama i prijateljicama koje su, kao i ja, imale vlastita, nužno kompleksna iskustva djevojaštva i smatrala sam da se o svemu tome treba još mnogo toga ispričati. Imajte na umu da su ovo bile devedesete, danas je situacija znatno drugačija i sve je veći broj ljudi koji pišu o djevojkama (što je izvrsno i iznimno sam zbog toga sretna), no tada se činilo da postoji velika rupa.

  • u rubrici Kultura

Amy Poehler ili kako se boriti protiv seksizma i pritom se dobro nasmijati

Amy Poehler američka je glumica, redateljica, autorica i komičarka rođena 16. rujna 1971. godine. Poznata je po ulozi Leslie Knope u seriji Parks and Recreation, a vodila je i Saturday Night Live do 2008. godine.

Humor obaju serija temelji se na satiri, s posebnim naglaskom na politiku, a takav humor njeguje i sama Amy. Osnivačica je udruge Smart Girls koja informira, osnažuje i pomaže djevojkama na zabavan, ali edukativan način. Također, poznato je njezino prijateljstvo s komičarkom i glumicom Tinom Fey s kojom je studirala, a potom i surađivala na SNL-u te na raznim projektima od kojih je možda najpoznatija dodjela Golden Globe nagrada 2013., 2014. te 2015. godine.

Zašto je feministička ostavština Missy Elliott toliko podcijenjena?

Prije nego što je Beyoncé nastupala ispred neonskog natpisa feministkinja, prije nego što je po Lady Gagi povraćala umjetnica na pozornici kako bi istaknula seksizam u pop kulturi i prije nego što je Nicki Minaj twerkala da subverzira muški pogled, Missy Elliott je dovela feminizam u mainstream glazbu. Tijekom svoje impresivne 25-godišnje karijere, Elliottina poruka bila je jasna, a ona glasi da su žene jednake muškarcima i jednako moćne, bilo da se prilagođavaju heteronormativnim rodnim binarnostima ili ne. Posvećena je širenju ideje da žena može djelovati, a ne samo izgledati, da je glasna žena s mišljenjem vrijedna i da se zbog toga ne treba ispričavati.

Stvarajući nišu za žene u hip hopu u ranim 90-ima uz Lil Kim i Queen Latifu, Elliott je zadržala snažan feministički glas u industriji i žanru koji žive od mizoginije i homofobije. Od promicanja pozitivnog stava prema tijelu i seksu do podupiranja drugih žena, ne smijemo zaboraviti na Elliott ni kada govorimo o feminizmu u popu. Doista, trebalo bi je slaviti jer je svojim beskompromisnim stavom utkala put ženskoj autonomiji. A trebali bismo biti uzbuđeni/e jer joj ove godine izlazi i novi album.

Eve Illouz: Mediji ne razaraju kulturu, već igraju važnu obrazovnu zadaću

Eve Illouz svakako je među najvažnijim sociologinjama/sociolozima trenutka, a dan uoči Valentinova odlučila nam je, u sklopu HNK-ovog Filozofskog teatra, podijeliti svoja saznanja o osobitostima ljubavi u okružju modernog kapitalizma.

Radije koristim izraz ''saznanja'' umjesto ''razmišljanja'' jer imamo posla s vrlo konkretnim znanstvenim, teorijskim, sociološkim radom, a i rezultat je stoga na liniji. Prije predavanja, s njom sam razgovarao o nekim od ključnih tema kojima se bavi, a koje se mogu sažeti u njenom, barem za sada, životnom profesionalnom projektu: uspostavljanju emocija kao polaznih točaka u pokušaju zahvaćanja aktualnog socijalnog momenta. 
 
Umjesto da razgovor iscrpljujemo u elaboriranjima njenih tekstova za kojima lako možete i sami posegnuti (kod nas su do sada, u izdanju Planetopije, objavljene knjige Zašto ljubav boli i Hladna intimnost/Hard-core romansa), odlučili smo ga pomalo proširiti i mimo tog dostupnog korpusa.
  • u rubrici Kultura

My heroes are assholes ili kako (feministički) prežaliti Bowieja

I tako, umro je David Bowie. Za slučaj da ste se tjedan provelie u nekoj izoliranoj brvnari. Na samom početku, budite bez brige, ne slijedi još jedna emotivna ispovijest o utjecaju koji je spomenuti imao na moju personu; Bowieja nisam porodila niti sam s njim spašavala mačiće, a na zagrebačkim koncertima nisam bila jer se a) 1990. nisam rodila i b) 1997. su tete u vrtiću preferirale izlet na Vransko jezero.

Negdje između emojija i soteriologije, internet se zabrinuo za etičnost ove posthumne glorifikacije, s obzirom na to da je Bowie bio "pedofil i silovatelj". Neću ulaziti u cijelu priču oko ‘pravog vremena’ za raskrinkavanje kojekakvih seksualnih predatora (što se mene tiče pravo vrijeme je UVIJEK), ali činjenica jest da se mnogim obožavateljima/cama baš zadnjih dana srce slomilo, i to dvaput: prvo kada nas/ih je Bowie napustio, a onda kada su shvatilie da ‘mala Kineskinja’ možda uopće nije bila niska.

Kako odžalovati i je li uopće u redu žaliti za zvijezdom osumnjičenom za seksualno zlostavljanje?

Kako djeci objasniti pojam pristanka?

Budući da smo od najranije dobi izloženi medijskim sadržajima u kojima se pristanak ne pretpostavlja prilikom ulaska u nečiji privatan prostor i intimu i zbog kojih se ovakvo ponašanje posljedično smatra uvriježenim, teško je za očekivati da će dijete pristanak doživjeti kao nešto izrazito važno ili kompleksno.

Već u crtićima, prvom sadržaju koji djeca konzumiraju, nagao ili napadan čin ulaska u nečiji osobni prostor prikazan je romantičnim, opravdanim i/ili svakodnevnim (sjetite se npr. Uspavane ljepotice i načina na koji se je probudila iz svog stoljetnog sna).

American Academy of Pediatrics navodi kako djeca u SAD-u provode prosječno sedam sati dnevno prateći medije. S obzirom na to da djeca mlađe dobi upijaju ponašanja kojima su izložena bez da ih u potpunosti razumiju, mnoge je 'problematične' situacije nužno adresirati kroz razgovor, ističe profesorica i aktivistkinja Jennifer W. Shewmaker.

'Da sam ja netko' – Suvremena priča o odnosima kćeri i očeva

Da sam ja netko nova je dramska serija u produkciji kuće 4Film, snimljena za HTV, u režiji filmske redateljice Ivone Juke, koja će s prikazivanjem započeti ove nedjelje na Prvom programu, u 21.25.

Prije samog prikazivanja, dobila sam priliku pogledati prve tri, od sedam snimljenih epizoda serije koja fabulu, likove i cijelu filmsku ekipu dijeli s filmom Ti mene nosiš koji je ovog proljeća i ljeta igrao u domaćim kinima i dobio nekoliko nagrada na europskim i regionalnim festivalima.

Serija Da sam ja netko u sedam epizoda u trajanju od po 45 minuta dopunjuje i razrađuje priču filma Ti mene nosiš

Subscribe to this RSS feed