WikiLeaks: Junaštvo i kazna

Prije nego sam sjela da napišem ovaj tekst, pogledala sam film V for Vendetta i moram priznati da sam plakala. U mojoj bi verziji filma V, doduše, bila žena, ali bi Evey (Natalie Portman) zadržala odgovornost da spusti polugu i raznese simbol tiranije, zgradu britanskog parlamenta. Poslije njezinog zahvata – svijet će biti drugačiji, bolji. V for Vendetta je distopija koja se nada sretnom završetku, i mada nalikuje onome što živimo sada, ta je celuloidna stvarnost bitno drugačija od naše – ovdje nema nikoga tko bi polugu spustio do kraja. Iako je u kina pušten davne 2006, film i dalje upire prstom u apatiju i apolitičnost onih kojih se politika direktno tiče: kao da živimo nastavak u kojem V nije smogao snage da dovrši svoju odmazdu, a Evey nije pokrenula vlak.

Krajem studenog, WikiLeaks (osnovan 2006.) napravio je čudo i digao svijet na noge objavljivanjem depeša američke diplomacije. No dok se u filmu V for Vendetta, ljudi masovno priklanjaju ideji slobode i poistovjećuju s glavnim teroristom, WikiLeaks je podijelio javnost na one koje su oduševljeni civilnim neposluhom Juliana Assangea, čovjeka koje je inicijativu pokrenuo, i na one koji bi ga najradije vidjeli mrtvog. Postoji, međutim, mnogo onih koji još uvijek ne znaju što da misle. U neodlučne spadaju i feministkinje koje su zabrinute pričama o silovanju za koje Assangea terete švedske vlasti.

O tome zašto WikiLeaks treba podržati, pisala sam na blogu, ali iako sam odmah znala koliko je važna ta optužnica protiv Assangea, bojala sam se uhvatiti s tom temom u koštac upravo zbog implikacija da je jedna od dviju djevojaka koje su Assanga prijavile policiji – deklarirana feministkinja. Ne treba napominjati koliko je feminizam nepopularan. Da stvar bude gora, Ana Ardin (ili Bernardin) – nije „obična“ feministkinja: ona se, ako je vjerovati medijima, deklarira kao radikalna feministkinja. Govorimo o razlici koju će mnogi prešutjeti, ali koja u pravnoj teoriji znači puno. [Ana Ardin blog, twitter]

Moja je prva pomisao, nakon šturih informacija o policijskoj prijavi Ane Ardin protiv Assangea, bila kako je od nje užasno neodgovorno u takav pložaj dovesti ne samog Assangea, već feministkinje.

Gertrud Koch: Benjaminova masa u kinu (video)

Gertrud Koch jedna je od najznačajnijih njemačkih i europskih teoretičarki filma.

Predavačica je na Slobodnom sveučilištu u Berlinu, na kojemu je pokrenula i utemeljila seminar za filmologiju. Nedavno je, zahvaljujući Human rights film festivalu (Kino Europa, Dokukino Croatia, 6.-11.12.2010., i Rijeka: Art-kino Croatia, 13.-16.12.), gostovala u Zagrebu i u MAMI održala predavanje pod nazivom 'Benjaminova masa u kinu'.


Walter Benjamin (1892.-1940.) jedan je od prvih mislilaca koji je ukazivao na probleme estetizacije bazičnih relacija moći u društvu. Većina njegovih (danas kultnih) tekstova kulturu tretira kao fenomen predan svojoj estetskoj fantaziji. 1933. Benjamin napušta Hitlerovu Njemačku, odlazi u Pariz i bilježi: "Ljudsko samootuđenje doseglo je takav stupanj da svoje vlastito uništenje može doživjeti kao prvoklasan estetski užitak."

Plesni kostimi kao ogledalo multikulturalnosti

Ili 'Misteriozno porijeklo golog trbuha'

Iako posljednjih godina vlada opća pomama za tzv. trbušnim plesom pa su se mnoge djevojke i žene dale u nabavu zveckavih marama i grudnjaka ukrašenih imitacijama dukata, malo se priča o povijesti plesnih kostima čija je ženstvenost, baš poput telećeg pogleda Šeherezade iz turske sapunice, omađijala naše dame.

Zanimanje zapada za orijentalne plesove posljednjih godina je veliko, no znanstvena istraživana ove teme poprilično su ograničena. Naime, u islamskim zemljama prikazivanje ljudskog lika općenito se izbjegava, a tome treba pridodati i brojne pokušaje da se žensko plesanje u javnosti zabrani. Stoga nas ne treba iznenaditi manjkavost povijesne građe koja bi trebala svjedočiti o razvoju plesnih kostima i plesu općenito. Među rijetkima koji se danas studioznije bave orijentalnim plesom i njegovim povijesno-kulturnim okvirom spada plesna pedagoginja Ivana Medvedec, koja je na naslovnu temu nedavno održala predavanje. Istražujući porijeklo orijentalnih plesova došla je do zaključka da ono što se danas smatra kostimom orijentalne plesačice ima puno više veze s Hollywoodom nego s tradicijom. Stoga kad govorimo o orijentalnom plesu treba imati u vidu da je on samo još jedan školski primjer orijentalizma kako ga definira Edward Said. Iz tog razloga naše znanje o Orijentu više govori o zapadnoj kulturi, koja uspostavlja svoja značenja u opreci prema njemu.

Andrea Zlatar: Dodiri, otpor, žene

'Dodiri, otpor, žene' podnaslov je nove knjige Andree Zlatar 'Rječnik tijela' (Ljevak, 2010.), koju je autorica posvetila prijateljicama i prijateljima koji vole čitati.

Knjiga je nastala pisanjem, razmišljanjem i pripovjednim kruženjem oko niza pojmova koji su vezani uz tjelo, kao što su dodir, privlačnost, odbojnost, starost, bolest, silovanje, autodestrukcija... Razgovor s autoricom nastojao je kružiti oko teksta, oko nekih pronađenih teritorija osjeta u knjizi.


'Rječnik tijela' nije rječnik tijela. Je li 'Rječnik tijela' svojevrsni rječnik vašeg čitanja o tijelu te pisanja o tijelu i iz tijela?

«Rječnik tijela» nastao je kroz pisanje i čitanje o tijelu, kroz pisanje i čitanje tijela. Koliko god bili zanimljivi različiti sociološki, antropološki, medicinski i drugi rječnici tijela, meni je uvijek pitanje bilo isto, uvijek iz prvog lica: što doživljavam, što vidim, što osjećam. Taj je cijeli tekst napisan iz tijela, jer ja ne mogu podijeliti osobu koja piše od tijela – tijelo piše. Pa čak i doslovno, kad tipkamo po tastaturi, ili kad bilježimo na listovima papira, to piše tijelo, piše ruka. Pisati iz tijela znači zapravo iskrenost, ili još teže - nemogućnost pretvaranja, laganja.

Subscribe to this RSS feed